Cijeli život
mislimo da smo odvojeni.
Ovo je moje tijelo.
Moje ime.
Moje djetinjstvo.
Moja tuga.
Moja priča.
Kao da se jedan život
može zatvoriti
unutar granica
jedne osobe.
Ali počela sam se pitati
koliko je toga u meni
postojalo prije nego što sam stigla.
Način na koji držim šolju.
Način na koji slušam
prije nego što odgovorim.
Način na koji čuvam stvari
za koje nemam nikakav praktičan razlog
da ih zadržim.
Dugme.
Recept napisan
tuđom rukom.
Fotografija na kojoj je neko
čije ime znam,
ali čiji glas
nikada nisam čula.
Mi to nazivamo
sjećanjima.
Ali ponekad
mislim da su više od toga.
Ponekad mislim
da ljudi koji su nas voljeli
ostavljaju dijelove sebe
u običnim stvarima.
U kuhinji.
U vrtu.
U načinu na koji se zatvaraju vrata.
U načinu na koji se postavlja sto
za jednu osobu više
nego što je potrebno.
Ništa ne nestaje
potpuno.
Baka
postaje majka.
Majka
postaje kćerka.
Kćerka
postaje žena
koja odjednom čuje sebe
kako govori nešto
što je nekada čula kao dijete.
I na trenutak
vrijeme se presavije.
Evo je opet.
Nije otišla.
Ne baš.
Samo prolazi kroz nas
jezikom
za koji nismo ni znale
da smo ga naučile.
Možda zato
neka mjesta djeluju poznato
prije nego što shvatimo zašto.
Put.
Kuća.
Polje na rubu sela.
Jezik
kojeg se samo napola sjećamo,
ali ga ipak prepoznamo
kada nam dopre do ušiju.
Možda tijelo pamti
ono čemu um
nikada nije bio podučen.
Možda pripadanje
nije nešto što pronađemo.
Možda je to nešto
što naslijedimo.
A možda pola života
provedemo pokušavajući
postati ono što jesmo,
da bismo tek tada otkrili
da je naše ja
oduvijek bilo puno
ljudi koji su došli prije nas.
Njihove ruke
u našim rukama.
Njihovi strahovi
u našem oprezu.
Njihova nježnost
u načinu na koji volimo.
Njihove nedovršene priče
tiho čekaju
nekoga ko će ih saslušati.
Nekada sam mislila
da sve moram nositi
sa sobom.
Svako ime.
Svako sjećanje.
Svako mjesto
za koje sam se bojala
da ću ga izgubiti.
Sada mislim
da možda nositi
nije isto što i držati.
Možda nam je dozvoljeno
da pustimo stvari
da prođu kroz nas.
Da se sjećamo
bez posjedovanja.
Da volimo
bez zadržavanja.
Da tugujemo
a da od tuge
ne napravimo stalni dom.
Rijeka ne zadržava
vodu koja kroz nju prolazi.
Drvo ne moli
lišće da ostane.
Nebo ne tuguje
za svakom pticom
koja nestane iza horizonta.
Sve se kreće.
Sve prelazi
iz jednih ruku u druge.
Sve postaje
nešto drugo.
A možda i mi.
Možda ovaj život
nikada nije tražio od mene
da postanem neko
ko može sve zadržati.
Možda je tražio
da postanem neko
ko može pustiti stvari
da prođu kroz mene,
a da ipak ne zaboravi
da su bile važne.
Zato sada sjedim tiho
sa svim imenima
koja sam naslijedila.
Sa svim mjestima
koja sam voljela.
Sa svim ljudima
koje sam izgubila.
Sa svim verzijama sebe
za koje sam nekada mislila
da ih moram ostaviti iza sebe.
I više ne pitam
koji su dijelovi moji.
Jer možda
to nikada nije ni bilo pitanje.
Možda nije predviđeno
da znamo gdje jedan život završava
a drugi počinje.
Možda smo jednostavno
mjesto kroz koje
sve što smo voljeli
nastavlja živjeti.
Dah.
Priča.
Ime izgovoreno tiho
u drugoj sobi.
Ruka koja pruža ruku
drugoj ruci.
A negdje ispod
svih naših odvojenih imena,
mi smo još uvijek
jedna stvar
koja se prisjeća
kako pripadati.
Napisala je knjigu pod naslovom "The Girl Who Never Fully Left", duhovitu, nežnu i pomalo sablasnu kolekciju o sećanjima, usamljenosti, vezama, osećajnosti i nevidljivim sitnicama koje nosimo sa sobom. Njeni radovi objavljivani su u publikacijama: Written Tales Magazine, Sundial Magazine, Tales from the Moonlit Path, Phantom Flash Fiction, kao i Gone Lawn, a uskoro se očekuje i objavljivanje u Književnim novinama u Srbiji. Redovno piše za Anglozine gde razvija kolumnu Šta nosimo u sebi, koja istražuje teme porodične istorije, jezika, migracija, kulturnog nasleđa i pripadanja kroz generacije.
- Previše Amerikanka, premalo Srpkinja - September 13, 2026
- Ono što nosimo - September 13, 2026
- Sve je energija - September 13, 2026
