Previše Amerikanka, premalo Srpkinja

Postoji nešto čudno kada odrastate kao Srpkinja u Americi.
U Americi ste Srpkinja.
U Srbiji ste Amerikanka.
I nekako su obje strane u pravu.

Dok sam odrastala, znala sam da sam Srpkinja.
Bilo je to u hrani.
U crkvi.
U muzici.
U praznicima.
U načinu na koji moja porodica običnu nedjelju može pretvoriti u događaj za koji bi bilo dovoljno
hrane da nahrani cijelo malo selo.
Bilo je u jeziku koji sam slušala kod kuće, čak i kada sam odgovarala na engleskom.
Bilo je u imenima ljudi koje nikada nisam upoznala, a koje sam nekako ipak poznavala.
Bilo je u pričama.
Jednostavno je bilo dio mene.
Sve dok nisam otišla u Srbiju.
Tada su stvari postale malo komplikovanije.
Jer bi odjednom neko čuo kako govorim i rekao:
„Aha. Ti si Amerikanka.“
Ne Srpkinja iz Amerike.
Ne Srpkinja.
Amerikanka.

Mogla sam objasniti da je moja porodica srpska.
Da je moj otac iz Srbije.
Da sam odrasla uz našu kulturu.
Da znam običaje.
Da idem u crkvu.
Da znam šta treba da bude na stolu za određene praznike.
Da razumijem mnogo više srpskog nego što ga mogu bez problema govoriti.
Ništa od toga nije izgledalo važno.
Moj akcenat me je već odao.
Bila sam Amerikanka.
I pretpostavljam da su bili u pravu.
Ali onda bih se vratila u Ameriku, ušla na neko srpsko okupljanje i ponovo postala Srpkinja.
Sve dok ne bih nešto pogrešno rekla.
Ili ne bih znala neku riječ.
Ili ne bih prepoznala neku pjesmu.
Ili bih priznala da nikada nisam čula za neki običaj koji je, očigledno, svaka Srpkinja na svijetu
trebala znati.
Onda bi uslijedio onaj pogled.
Znate koji.
Pogled koji kaže:
„Kakva si ti Srpkinja?“
Kada malo bolje razmislite, to je zapravo smiješno pitanje.
Jer niko u Americi ne pita Amerikanca:
„Kakav si ti Amerikanac?“
Niko vam ne provjerava izgovor prije nego što odluči da li pripadate.

Niko vas ne ispituje koliko znate o istoriji Dana zahvalnosti prije nego što vam dozvoli da
uzmete ćuretinu.
Ali negdje između dvije zemlje, dva jezika i dvije generacije, naučili smo da pripadanje treba
dokazati.
Morate znati prave riječi.
Pravu hranu.
Prave pjesme.
Prave običaje.
Morate znati ko je kome rod.
Morate znati šta se radi kada starija osoba uđe u prostoriju.
Morate znati koliko puta treba reći „ne“ prije nego što konačno prihvatite hranu koju vam neko
nudi.
I, naravno, morate znati šta neko zapravo misli kada kaže:
„Ma ništa.“
Jer to gotovo sigurno ne znači ništa.
Što sam starija, sve više shvatam koliko je smiješno što od sebe očekujemo da budemo
stručnjaci za sve.
Da budemo tečni na engleskom.
Tečni na srpskom.
Tečni u američkoj kulturi.
Tečni u balkanskoj kulturi.
Tečni u očekivanjima svojih roditelja.
Tečni u sjećanjima svojih baka i djedova.
Očekuje se da znamo odakle smo, a da istovremeno tačno znamo kuda idemo.
Očekuje se da sačuvamo sve.
Jezik.

Hranu.
Običaje.
Priče.
Imena.
I da se nekako savršeno uklopimo u zemlju u kojoj smo rođeni.
Ponekad mislim da smo dobili nemoguć zadatak.
Budi dovoljno Amerikanka.
Ali nemoj postati previše Amerikanka.
Budi dovoljno Srpkinja.
Ali nekako moraš znati i tačno kako se biti Srpkinja.
A ako se zbuniš?
Pa…
Neko će ti već reći.
Nekada sam mislila da moram izabrati.
Možda se to dešava kada odrastate između dvije kulture.
Godinama pokušavate shvatiti koja je polovina vas ona prava.
Ali više ne mislim da je to pravo pitanje.
Možda ne postoje dvije polovine.
Možda postoji samo jedna osoba koja je naučila kako da nosi dva svijeta.
Ja sam Amerikanka.
Ja sam Srpkinja.
Ponekad jedan jezik govorim bolje od drugog.
Ponekad savršeno razumijem rečenicu, ali ne mogu pronaći riječi kojima bih odgovorila.
Ponekad tačno znam šta moja porodica misli, čak i kada ne razumijem svaku riječ koju
izgovore.

Ponekad se osjećam potpuno Amerikankom.
Ponekad se osjećam potpuno Srpkinjom.
A ponekad se osjećam i jedno i drugo u istom trenutku.
Možda pripadanje nikada nije trebalo biti test.
Možda ne moram dokazivati da sam dovoljno jedno ili dovoljno drugo.
Možda ne moram birati.
Jer možda nikada nisam bila pola Amerikanka i pola Srpkinja.
Možda sam oduvijek bila:
100% oboje.

Author
Recent Posts

Milanka Sulejic

Milanka Sulejić je američka autorka srpskog porekla. Živi u Viskonsinu i bavi se pisanjem i pripovedanjem u oblasti porodice, kulturnog sećanja, migracija, nasleđa, folklora, pripadnosti, kao i priča koje se prenose iz generacije u generaciju. Njen rad spaja publicistiku i memoarsku prozu sa fikcijom, folklorom i intimističkim pripovedanjem, često istražujući teme promena okruženja i prostora.

Napisala je knjigu pod naslovom "The Girl Who Never Fully Left", duhovitu, nežnu i pomalo sablasnu kolekciju o sećanjima, usamljenosti, vezama, osećajnosti i nevidljivim sitnicama koje nosimo sa sobom. Njeni radovi objavljivani su u publikacijama: Written Tales Magazine, Sundial Magazine, Tales from the Moonlit Path, Phantom Flash Fiction, kao i Gone Lawn, a uskoro se očekuje i objavljivanje u Književnim novinama u Srbiji. Redovno piše za Anglozine gde razvija kolumnu Šta nosimo u sebi, koja istražuje teme porodične istorije, jezika, migracija, kulturnog nasleđa i pripadanja kroz generacije.

Latest posts by Milanka Sulejic (see all)