Knjizevnost sa Madagaskara 1. deo: usmene i pisane tradicije

O autorki:

Tajda Dedić je studirala anglistiku, kulturologiju i prevođenje u Austriji, Turskoj i SAD-u i magistrirala je na temu postkolonijalne književnosti. Radila je u pozorištu, na pozorišnim i filmskim festivalima, u medijskim kućama, kao prevoditeljica i tumačica, fixer za novinare itd. Prevodi književnost s engleskog, njemačkog i turskog jezika.

Prilikom rada na prevodu knjige „Red Island House“ autorke Andree Li, posvetila sam dosta vremena izučavanju književnosti s Madagaskara, ostrva koje je mjesto radnje i tema romana. Pomenutu knjigu izdala je izdavačka kuća Imprimatur pod naslovom „Crvena kuća na ostrvu.“

Čitajući malgaška djela, zapazila sam dvije stvari: prvo, autorka romana koji sam prevodila, iako sama Amerikanka, je u romanu obradila veliki broj tema kojima se bave i malgaški autori i autorke, zbog čega je njen prikaz života na ostrvu veoma realističan. Drugo: iznenadilo me da se ta bogata književna tradicija tek od početka ovog vijeka počela prevoditi na engleski jezik. Pojedine pripovjetke, basne i pjesme su objavljivane u naučnim časopisima, ali malagaška književnost je široj javnosti prvi put predstavljena u biligvalnoj antološkoj zbirci „Voices from Madagascar” (Ohio University Press, 2002.). Portal za međunarodnu književnost, Words Without Borders je 2015. godine posvetio jedno cjielo izdanje Madagaskaru, a 2012. su objavljene dvije priče u izdanju o književnosti zemalja Indijskog okeana. Među frankofonom čitalačkom publikom, malagaška književnost je bila veoma cijenjena još i prije pokreta négritude, a u Francuskoj su krajem 19. vijeka postajali književni časopisi posvećeni malgaškoj književnosti.

Ovaj tekst će predstaviti malagašku književnost, njen istorijski razvoj, te neke od tema, autora i autorki savremenih djela, s napomenom da je ovo tek sažetak ili kratki uvod u ovu bogatu književnu tradiciju i da se itekako vrijedi udubiti u nju. Stoga se, na kraju teksta, nalaze linkovi za veb stranice s poezijom, pričama i odlomcima iz knjiga malgaških autora i autorki na engleskom jeziku.

Narodi Velikog crvenog ostrva

„Veliko crveno ostrvo“ u Indijskom okeanu na kojem se danas nalazi država Madagaskar je zbog strateški pogodne pozicije na karti svijeta i primamljivih uslova za život oduvijek privlačilo ljude iz dalekih krajeva. Njihovi ciljevi bili su kako naseljavanje, tako i stvaranje trgovinskih i vojnih ruta. Smatra se da su se na Madagaskar prvo naselili ljudi iz današnje Indonezije u petom, a nakon toga Bantu iz Afrike u desetom vijeku. Onda dolaze arapski trgovci, pa grupe iz današnje Malezije, Kine, Tajlanda, Šri Lanke, Indije, Australije. Danas na ovom ostrvu 18 različitih naroda čine malagašku etničku grupu, koja je genetski mješavina afričke i austroazijske. Narodi Madagaskara se međusobno razlikuju po kulturnim specifičnostima zavičajnih krajeva, ali neke razlike su se razvile zbog uslova mjesta naseljenja na samom ostrvu. Tako stanovnici gorskih i priobalnih područja imaju drugačije običaje, ishranu, arhitekturu nastambi, nošnje, muzičke instrumente, tabue, dijalekte itd. Od zemlje s ovako bogatom i raznolikom istorijom i kulturom, očekujemo i bogatu književnu tradiciju, a Madagaskar će u svakom slučaju ispuniti očekivanja međunarodnih čitalaca.

Od usmenih predanja…

Madagaskar ima veoma bogatu usmenu književnu tradiciju podijeljenu u tri vrste:

hainteny (tradicionalna poezija koja može biti dijalog između muškarca i žene)
kabary (strukturirani, poetični govor pred publikom, često u obliku dijaloga)
ohabolana (filozofske izreke). Vrijedi napomenuti da su se na Madagaskaru priče, izreke i istorijska predanja izvodili u formi pjesama, a malagaška poezija nije odvojena od muzike i ritma.

Riječ hainteny znači „mudrost riječi” i ova forma podsjeća na južnoindijsku poeziju i poeziju Tamila sa Šri Lanke. Pjesme obiluju metaforom i često sadrže druge dvije forme usmenih predanja, te izreke, basne, zagonetke i istorijska predanja. Recituju se na svadbama, sahranama, proslavama rođenja i glavni su dio hiragasy festivala, koji je cjelodnevni festival muzike, plesa i ceremonijalnog govora. Hainteny poeziju je na engleski prvi preveo Lenard Foks 1990. g., rekavši da ona pruža: „neuporediv prizor u društvo koje karakterišu izuzetna prefinjenost i suptilnost, duboko uvažavanje ljepote, uživanje u čulnim doživljajima i istinsko poštovanje duhovnih stvarnosti života.”

U hainteny formu spada i najveći nacionalni ep „Ibonija” koji se vjekovima usmeno prenosio u različitim oblicima na Madagaskaru i sadrži mitove i vjerovanja u tradicionalnim malagaškim zajednicama. Malagaški savremeni pjesnici koriste hainteny u svojim djelima, s čim je prvi počeo prvi afrički moderni pjesnik, Malgašanin Žan-Žozef Rabearivelo.

Tradicija kabary-ja je za vrijeme vladavine Merina kralja Andrianamampoinimerina (1787.-1810.) dobila svoj moderni oblik. Kabary je na UNESCO-voj listi nematerijalnog kulturnog nasljeđa. To je je stilizovani oblik govora i veoma važan element malagaške kulture. Osobe koje se ističu u umijeću govorništva imaju visok status u društvu i, u odnosu na nivo njihove vještine, različite titule: mpikabary – onaj koji govori kabary; tompon ny kabary – majstor kabary-ja. Ova retorička vještina je prije bila neodvojiva od vještine vladanja zajednicom, a i danas je ovo umijeće presudan faktor za napredak u političkoj karijeri.

© Association Fikambananan’ny Mpikabary Malagasy (FIMPIMA), Madagascar, 2015, izvor: UNESCO

Kabary je važan dio ceremonija i određuje njihov ton i nivo formalnosti. Ako se na jednoj ceremoniji nađu dva mpikabaryja, onda stupaju u neku vrstu takmičenja. Pošto se stanovnici gorskog područja Madagaskara veoma pristojno ophode jedni prema drugima, govornici kabary-ja ne smiju direktno da se obrate jedan drugom, da koriste direktnu kritiku, govor mržnje, uvrede ili riječi koje bi ponizile protivnika, već se dokazuju korištenjem komplikovanih izreka, tačnošću izjava i zrelim i mudrim govorom. Ukoliko jedan govornik napravi pogrešku, na primjer u korištenju izreke, na ovo se ne smije direktno ukazati, već suptilno, kako bi se sačuvala protivnikova čast. Mpikabary su tradicionalno bili samo muškarci ili kraljice, ali se sve više žena na Madagaskaru dokazuje u umijeću govorništva. Na Madagaskaru se smatralo da se žene direktnije izražavaju i pokazuju ljutnju, dok se od muškaraca očekivalo da ne reaguju naglo i razmisle prije nego što govore, kako ne bi uvrijedili nečiju čast.

Ohabolana su filozofske izreke drevne mudrosti koje tematizuju ljudski život i čovjekovo postojanje u svijetu. Ima ih preko 7000; one zbog svoje univerzalnosti prevazilaze malagaški kontekst i pokušaj su stvaranja moralnog i filozofskog životnog okvira za sve Malagašane, neovisno od klasne pripadnosti.

Sorabe, prvo pismo koje su Malgašani koristili, bilo je arapsko, uvedeno usljed kontakta s arapskim trgovcima. Kao primjeri pismene ostavštine na sorabe pismu su očuvani spisi s tekstovima, pokazatelji drevnih znanja i umijeća, od vjerskih obreda, preko astrologije, do korištenja ljekovitog bilja. Latinica se uvodi 1823. godine, a odabrao ju je Merina kralj Radama I, nakon čega su misionari počeli podučavati stanovnike u manastirima i crkvama.

…do kolonijalne i postkolonijalne književnosti

Književnost inspirisana zapadnjačkom književnom tradicijom pojavila se ubrzo nakon što je na samom kraju devetnaestog vijeka Madagaskar bio pripojen Francuskom kolonijalnom carstvu. Prvi val (od 1906. do 1914.) pjesnika i pisaca koji su pisali poeziju, romane i dnevnike u evropskom stilu i okupljali su se kako bi širili nacionalističke ideje. Nakon što su kolonijalne vlasti otkrile tajne namjere grupe, protjerali su većinu članova, stvorivši skoro desetogodišnji period praznine u književnom stvaralaštvu. Teme radova iz ovog perioda bile su gubitak identiteta, otuđenost, nostalgija za prošlošću.

Najpoznatiji autor iz tog perioda bio je Merina pjesnik Žan-Žozef Rabearivelo (1901. ili 1903.-1937.). “Književni brat Bodlera”, Rabearivelo spajao je nadrealizam, romansu i modernu s elementima tradicionalne malagaške usmene književnosti. Bio je među prvima koji su izdali istorijske romane i napisao jedinu operu u zapadnjačkom stilu na Madagaskaru. On se poput drugih malagaških autora vrlo vješto prilagođavao novim književnim i stilskim impulsima.

U sljedećem dijelu pozabaviću se savremenijim književnicima čija su djela pomogla da se svijetu pošalje slika o životu na ostrvu, kulturi njegovih naroda, kao i dominantnih društvenih navika i izazova.

Intervjui i odlomci:

Izdanje: Madagaskar, WWB

Naivo: The reader

Naivo: The Influence of Bloodline

Njo: Siri, My Love; Zuckerbook, My Home

Rakotoson: odlomak iz Lalana

Rakotoson: odlomak, Lalana

Naivo; odlomak iz Beyond the Rice Fields

Ravaloson: Enchanted Island

Toazara: One TImes Two

Izvori:

www.thefreegeography.com/literature-of-madagascar/