Gorčina ili iznimno jaka svijest?
Gdje se to u čovjeku prelomi i koja to “kap prelije čašu” da odluči na papir staviti sve ono što ni u najluđim snovima ne bi izrekao drugom živom biću? Da li nagon za pisanjem nastaje iz očaja ili izoštrenih čula? Jer kroz pisanje duša bez kompromisa iznese sve ono što misli, što osjeća, što vidi, pa čak i ono fiktivno, imaginarno.
Kroz povijest pojavljivali su se ljudi koji svoju svijest nisu znali kontrolirati, a bogme ni izraziti, bez papira i olovke. Dobar deo populacije, koji ne dijeli niti mišljenje niti refleksiju s njima, nikada nije, a zasigurno nikad i neće razumjeti svrhu opsežnog i nevjerojatno teškog “jadikovanja” na tom već dovoljno napaćenom papiru… Možda zato što u tome leži duboka istina, istina koju prosječni čitatelj nije spreman priznati sebi, ma koliko god on to htio i koliko god se trudio razumjeti. Na kraju svakog pročitanog retka u glavi mu se vrti pitanje “Što je pisac htio reći?”, ali ne kao oblik intelektualnog ograničenja već svjesnog sputavanja.
Bol kao preduslov za pisanje
Ono što i najveći cinici moraju priznati piscima jeste njihova hrabrost da se ogole do kosti, i to pred samim sobom. Kad čovjek duboko zadre u svoje misli i intimu, toliko da dopre do srži sebe, njemu prestaje biti važna kritika vlastitog djela, jer njegov je cilj već postignut.
Takođe je zanimljiva činjenica da su mnoga vrhunska književna djela napisali prije svega duboko nesretni i razočarani ljudi. Retki će ljudi u srećnim epizodama svog života zastati i zapitati se čime su to zaslužili. Ali će gotovo svako od nas onoga trenutka kada život počne da ujeda ogorčeno pitati – zašto?
U trenucima boli, ljutnje, tuge i svih drugih emocija na onom negativnom kraju spektra svega što možemo da osetimo, teško je racionalno razmišljati, a kamoli se na bilo koji način izraziti. Ljudi poput Dostojevskog, Kafke, Pavesea, Hessea i mnogih drugih takva su djela stvarali najviše zbog iznimne boli i nezadovoljstva. Oni su dokaz da je sposobnost za refleksiju nije samo talenat već i čin hrabrosti. Neki su, poput Pavesea, pisali da bi preživjeli, dok je, primjerice, Dostojevski vlastiti ponor pretakao u genijalnu duhovnu dilemu.
Kafka nije pisao kako bi stvarao svijet, već da bi pobjegao iz onog vlastitog, zaglušujuće birokratskog, sputanog i tijesnog. Njegova rečenica nije karakterna buntovnost, nego očajnički otpor iz inata. Proces ili Preobrazba nemaju zaplet, ali zato grade realistični osećaj klaustrofobije, one egzistencijalne, kakvu je po svoj prilici i autor osjećao. Po meni, takva književnost nije i ne bi uopće trebala biti predmet kritike. Trebala bi biti shvaćena takvom kakva jest – kao što shvatimo i prihvatimo drage nam ljude.
Samoisceljenje kroz samoempatiju
Svaki redak iz kog provejava takva duboka emocija i koji budi osećaj saživljavanja sa autorom ima snagu da dotakne čitaoca čak i miljama ili vjekovima udaljenim od konteksta u kom je djelo nastalo. Lično sam jedan od takvih i, iako mi to nije baš na slavu, zbog toga osećam kako sav taj emocionalni kolaps velikih pisaca nije bio uzaludan, jer iznova i iznova u čitatelju budi određenu dozu nečega što bih nazvao “samoempatijom”. Iz njihovih rečenica isijava smisao čak i kad čovek dotakne dno. Možda posebno tada. Jer tokom miliona godina ljudske evolucije i konstantnog napretka u svim segmentima života, čovek nikada nije i verovatno nikada neće nadjačati i otupiti na patnju.
To, naravno, ne znači da književnost upravo tome služi i da se određena dela mogu čitati samo kroz ključ autorovih nedaća. Ipak, kroz dodir sa tako autentičnim emocijama patnje i ogorčenja svaki čitatelj može potaknuti vlastite stanice kreativnosti i refleksije. Jer svako se sa svojim tugama nosi na onaj način koji jedino razumije, a kada se ona podjeli ne tako da optereti već tako da isceli, onda je pobjeda dupla.
