Vraćajući se sa posla te večeri, rešio je da pođe prečicom, kroz stari , napušteni park. Tu se igrao kao dete. Bilo je potpuno drugačije. Trava je bila pokošena, ljuljaške i klackalice su,pa…postojale, a u bazenu sa peskom nije bilo opušaka i srče.

Ali svejedno je, ionako nema više ko da koristi park. Poslednje dete rodil se pet godina pre Velike plime; znači pre oko 15-20 godina. On je tada bio tinejdžer, tako da se seća ljudi koji su dolazili iz priobalja, sa čitavim porodicama. Ili onime što je od njihovih porodica ostalo. Niko nije očekivao da će talas doći čak do ovde, 300 kilometara od priobalja. Ali došao je, i potopio čitav jedan deo grada u kom se nalazio i ovaj park. Park koji nikad nije renoviran. A i zašto bi bio? Kome?

Kada se našao u centru parka, rešio je da sedne na daske koje su ukazivale na to da je na tom mestu nekad bila klupa. Zapalio je cigaretu i posmatrao park, prisećajući se kako je nekada  izgledao. Žamor druge dece i glas njegove majke koja ga sa terase zove na večeru prekinulo je šuškanje iz obližnjeg žbuna koje ga je prenulo i maglo vratilo u stvarnost.

Bio je izuzetno začuđen činjenicom da u parku, pre ponoći, ima bilo kakvog živog stvora. Poslednja veverica je završila na ražnju pre dve-tri jeseni, a bilo je prerano za lokalne bandite, narkomane, neo-bitnike i prostitutke. Ali ipak, iz žbuna je, teturajući se ‘na sve četiri’, izašao čovek.

-Do…bo…dobar dan- rekao je čovek iz žbuna.
-Dobar dan.
-Izvinite, nisam hteo da vas uplašim, ali znate ja živim u ovom žbunu već tri godine, i vi ste prva osoba koja izgleda kao neko sa kim mogu da porazgovaram.
-Živite u žbunu? Ali zašto? Pored toliko praznih kuća i stanova?
-Pa vidite, na mojoj planeti svi žive u žbunju.
-Na tvojoj…planeti?!
-Da, ja nisam Zemljanin. Ja sam sa planete Borostak, tu blizu, dve galaksije od Zemlje.
-Ali izgledaš kao Zemljanin.
-To je zato što ste vi u zapravo naši daleki potomci. Pre nekoliko miliona vremenskih jedinica koje vi zovete ‘godine’, poslali smo nekoliko naših organizama na ovu planetu kao eksperiment, da vidimo da li će se zapatiti, jer su klime i ostali uslovi veoma slični. Sada su mene poslali da proverim. Možeš li mi ti reći šta se desilo? Kada smo poslednji put proveravali, ovde su živele neke divne životinje. Ogromne, veličanstvene.
-Misliš na dinosauruse?
-Ne, ne. To smo mi poslali. Kod nas se zovu Teresaki. Mislim na one životine sa dugim vratovima i divnim šarama.
-Žirafe? Njih nema već pedeset godina. Poslednja je živela u Jagodini, u Srbiji; ali su i nju pojeli. Velika glad.
-Oprosti, šta je to ‘Srbija’?
-Država na jugu Evrope.
-A šta je to država?
-Uf, pa vi nemate države? Država ti je deo planete na kom živi jedan narod. U Srbiji žive Srbi.
-Čekaj, čekaj. Vi ste se podelili između sebe na te… države? Zašto?
-Pa svaki narod mora da ima svoju državu. Eto, na primer, ovde u Azerbejdžanu živimo mi, Azerbejdžanci. Nas preostalih 5384, plus ja.
-Znači, podelili ste se po tome ko je rođen u kom delu planete?
-Da. I po religiji takođe.
-Kako po religiji? Šta ti je sad to?
-Različita verovanja u različite bogove.
-Ali Bog je jedan. Isti za ceo svemir.
-Sada je svejedno. Ionako više niko ne veruje. Mislim, pogledaj ovo.
-Da,da. Vidim. Sigurno je Bog kriv za to.

Vanzemaljac je razočarano gledao u Zemljanina dok je iz jakne vadio nešto nalik onome što su nekad bili telefoni. Potapšao ga je dvaput i prislonio uhu:
-Sarumba, otkaži Zemlju. Gotovo je. Vraćam se uskoro, pa ću ti pričati. Proveri situaciju na Glorbonu. Neraskios je tamo.

Posetilac je koračao nazad, prema svom žbunu, dok ga Zemljanin nije zaustavio:
-Čekaj, kako to misliš “Gotovo je”?
-Ma ništa. Ne brini. Završi svoju cigaretu na miru. Sve će biti u redu. Ne birni. Vidimo se.

Stefan

Stefan

Author, MA in English Philology, Teacher/Translator/PhD Wannabe
Stefan

Latest posts by Stefan (see all)