Izdavačka kuća Imprimatur

Raznovrsnost i kretivnost izdavaštva Srbije i regiona u svom se sjaju predstavilo na nedavnom 66. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, gde je posebno zablistala i izdavačka kuća Imprimatur, koja je od ove godine registrovana i u Beogradu. O njihovim inspirativnim izdanjima, vrhunskim prevodima, izazovima u poslu i planovima za osvajanje sveta, razgovarali smo sa urednicom Marijom Pejić, u čijim ćete odgovorima nesumnjivo naslutiti autentični duh koji ova izdavačka kuća unosi i u svoja izdanja.

*****

1. Koliko se u proseku kafa popije dnevno u vašoj redakciji?

Najuži tim čine Boris Maksimović, Sonja Lero Maksimović i Marija Pejić – po zvanju profesori književnosti i jezika. Za sve što se tiče izdavačkog plana i uopšte kotrljanja posla, sastajemo se jednom sedmično, obično u kafani, a kad je riječ o svakodnevnim pitanjima i problemčićima ne prezamo od toga da se zivkamo u svako doba dana i noći. Redakciju, kao fizički prostor, imamo, ali je koristimo samo u kriznim situacijama. U prosjeku popijemo 3 kafe po glavi, mada se trudimo da izbjegavamo predinfarktna stanja. Manje-više privlače nas iste stvari – euforija otkrića i skrivena zakulisna kreativnost koju svaka objavljena knjiga ima iza sebe, a koju drugi možda i ne vide.

2. Kako nastaje ideja za osnivanje izdavačke kuće? Šta je vaša najveća motivacija u radu? Kada se osnivate i kada stižete u Srbiju?

Kao i sve drugo – iz prepreke. Boris Maksimović je u nekom trenutku svog života odlučio da zabilježi svoje putešestvije po Evropi, iz čega je onda nastao putopis Hadžiluk plemenitom snu. Tražeći od vrata do vrata, od kontakta do kontakta, način da taj putopis postane objavljena knjiga, put ga je naveo na saznanje da Banjaluka, u načelu i Bosna i Hercegovina, umjesto reprezentativne izdavačke industrije ima veliku rupu, uz par časnih izuzetaka, i da uopšte ne bi bilo loše upustiti se samostalno u to (ako postoji praznina, postoji i potreba, zar ne?). Osnovani smo 2017. godine, u Srbiji se registrujemo 2023. U ovom trenutku motivacija nam je zajednički i pomalo prećutni dogovor da doslovno, koliko god treslo, nema nazad.

3. Kako ste došli do Đakomo Džojsa i kako je Voki Erceg uspeo da se izborili sa prevodilačkim izazovima koja je ta knjiga morala predstaviti? Imate li nameru prevoditi još nešto od Džojsa?

Na Džojsa smo nabasali upravo na Vokijev prijedlog i u tome se nismo mnogo premišljali. I Đakomo i Pomes Penič zbirke su od neprocjenjive vrijednosti svakom pažljivijem čitaocu i zaluđeniku. To nisu samo prevodi, no prave male studije, misaone i emotivne, o tome šta je i kako izgleda prevodiočev manevar. O izazovima nema potrebe ni govoriti, za one koji su zainteresovani za takve stvari, slobodno mogu prelistati knjige. 😊 Saradnju sa Vokijem Ercegom svakako planiramo nastavljati, a da li će to i idući put biti Džojs – u ovom trenutku ne znamo.

4. Ove godine ste na Beogradskom sajmu predstavili raznovrsne teme i žanrove. Šta je publiku najviše privuklo?

Prevodi, i to mahom Latinska Amerika. Fernanda Melčor odjeknula je toliko da ima svoju čitalačku publiku od 3 do 103 godine. Sezonu uragana svakako ne preporučujemo djeci, ali je nevjerovatno posmatrati takvu čitalačku raznolikost – to znači da ste uhvatili sjajan tekst (osim toga, tu su i njeni romani Paradajs i Lažni zec). Ubjedljivo najtraženije bilo je naše novo izdanje – roman Strah me je, torero, čileanskog autora Pedra Lemebela, u genijalnom prevodu Dragane Bajić. Vaskrsnuo je i Himenesov Sivac i ja, i žao nam je što smo već tri dana pred kraj sajma ostali bez njega. Karofiljo je tu svakako u stalnoj postavi i uz sebe ima vjerne čitaoce.

5. Da li mislite da se u regionu najviše čitaju knjige sa najboljim marketingom? Kako uspevate da publici predstavite nešto novo i egzotično?

Sve što izaziva veliku potražnju radi se sa najboljim marketingom – to je činjenica. Mi smo imali tu sreću ili nesreću da o marketingu nismo imali pojma, pa smo sve živo naučili na greškama. Ali i mimo toga, za respektabilnu reklamu potrebna su vam ozbiljna sredstva, a u izdavaštvo ne možete bez prebijenog dinara (i to smo naučili). U tom smislu neke izdavačke kuće u Srbiji, sa kojima nas obično čitaoci porede, imaju mnogo veću prednost. Ali kad se sve sabere – ne možemo svi izdavati iste naslove niti utrkivati se za iste autore, bila bi to stravično dosadna ponuda. Mi biramo naslove koji vrijede, imamo jasan identitet i ljudi najčešće znaju ko smo i šta mogu očekivati. Ne muljamo, ne pravimo senzacije tamo gdje ih nema. Većina ljudi dobro reaguje na takav pristup.

6. Kako dolazite do ideja za sledeća izdanja? Tražite li nešto žanrovski određeno ili se vodite instinktima?

Čitamo, slušamo, kopamo, razgovaramo, griješimo, uzdamo se u slučajnosti. Vodimo se intuicijom u tom smislu da jasno znamo (ili osjetimo?) koja je to naša knjiga, a šta je ono što treba da izbjegavamo.

Do ovog trenutka zajednički imenilac nam je taj da volimo uvrnute, fanatične i sirove priče.

7. Kakvo je interesovanje za poeziju u regionu? Vi ste publici predstavili razne autore koji se do sad ovde nisu mnogo čitali. Da li je lako privući pažnju za tako nešto?

Nije lako, pa smo iz tog razloga odlučili i da malo spustimo loptu sa zbirkama. (I ništa to ne bi bilo sporno da sve troje nismo zaista veliki zaljubljenici u poeziju.) Mislim da je i ovdje riječ o pravom trenutku, pristupačnosti te poezije i osjećaja noviteta. Naravno da ljudi čitaju i kupuju zbirke, u suprotnom kako onda objasniti impresivne tiraže Radmile Petrović? Nije i ne može to biti samo stvar viralnosti ili trenda. Ali da je lako kreirati takav momentum oko jedne zbirke pjesama– nije. Kada bi neko imao formulu, ja bih prva voljela da je saznam.

8. Kako biste opisali savremenog čitaoca u samo tri reči?

Haotično, misleće i umorno čeljade.

9. Koja nam izdanja pripremate ove godine?

Do kraja godine spremamo novu knjigu Nade Kaurin Knežević, zbirku pjesama Maje Mihajlović, roman/novelu Stefana Tićmija i prevod romana Dzidzia poljske autorke, i prije svega pankerke, Silvije Hutnjik. Izdavački plan za narednu godinu samozatajna je mačka.

10. Kako će Imprimatur promeniti svet za nekoliko godina?

Ministarstvo privrede posmatraće izdavačku industriju s ozbiljnim namjerama. Imprimatur će obogatiti kulturni prostor knjigama vrijednim pažnje. Zadržaće integritet i ljubav prema tekstu kao takvom. Malo li je? 😊

Redakcija Anglozine-a od zahvaljuje se kolegama iz Imprimatur-a na ovoj lepoj saradnji i želi svu sreću u daljem radu. Na našem sajtu uskoro možete očekivati i prve recenzije njihovih sjajnih izdanja, a do tad slobodno ih istražite na ovom linku i zapratite njihov Instagram profil.

Slike preuzete sa: imprimatur.ba i instagram.com/imprimatur.ba/