Posle izvesnog vremena svaki pisac dođe u veliki problem jer shvati da je sve o čemu je do tada pisao neko već “pokrio”. Svaki put nakon toga, kada sedne pred papir, postaje mu sve teže da išta napiše. Svaki put u glavi ponavlja časove književnosti iz srednje škole ili eventualno predavanja sa fakulteta.
Taman kad pomisli kako bi bilo odlično napisati priču o, na primer, porodičnoj tragediji, istog trenutka se seti onih silnih Rusa. Oni valjda nisu ni pisali ni o čemu osim o porodičnim tragedijama…Rusi.
Možda onda neka teška egzistencijalna kriza? Hemingvej. Jebi ga. Ništa, idemo dalje.
O fantastici ni ne razmišlja jer je posle Martina izlišno bilo šta pokušavati. Neke duhovne teme? Pored onolikih Indusa i Kineza i Japanaca? Ma važi.
Posle ovog iscrpnog preispitivanja svog poznavanja istorije književnosti, pisac shvata da zapravo u današnje vreme ni ne može doprineti osveženju savremene književnosti… Ili možda može, ali ako napiše neki seksualno nabijen roman za usahle klimakterične domaćice. Ali to i nije baš neka književnost, zar ne?
Onda dilema pisca pravi potpun zaokret i pisac shvata da možda i nije toliko bitno pisati o nečemu o čemu niko do sada nije pisao, već da je, može biti, bitniji napisati štagod dobro.
I tada pisac shvati da su i taj Martin i Džoen Rouling pisali o nečemu o čemu je pisao i Tolkin…i da je verovatno i sam Tolkin pisao o nečemu o čemu je već pisano.
I onda pisac pomisli “Pa što sam ja bolji od jednog Tolkina?”, i počne da piše…
Baš se pitam da li je neko do sada napisao priču o tome kako nije imao o čemu da piše?

Stefan

Stefan

Author, MA in English Philology, Teacher/Translator/PhD Wannabe
Stefan

Latest posts by Stefan (see all)